Naziv:
PRIPOVJEDNE PJESME
Tipologija:
Folklorno stvaralaštvo u području glazbe i plesa - pjesma
"Mirabel"
"Sabato di sera" ("Sul lago Maggior ")
"Bondì, bongiorno"
"Le tre sorele"
Opis:
Definicijom pripovjednih pjesama obuhvaćamo one pjesme koje pripovijedaju, odnosno koje imaju prošireni pripovjedni/narativni razvoj. U talijanskoj kulturi prisutne su kao balada, ili pak kao priča, kao balada putujućih pjevača ili kao, balada iz letećih listova. Pripovjedne pjesme u Istri većinom su balade koje neosobno sažimaju događaj bez komentara i lirskih odmaka. Za baladu je karakteristična posebna metrička struktura, a jezik je mješovit (dijalektalno-talijanski) s prevladavanjem "poetskog" talijanskog. U nekim baladama ima refrena.
Istarske balade (poznate i kao romanse) uobičajene su i učestale diljem sjeverne Italije. Riječ je o repertoaru koji se lako može pratiti zbog klasifikacije koju je učinio Nigra (1828.-1907.), a njihove analogije mogu se pronaći u francuskoj, okcitanskoj, bretonskoj i katalonskoj tradiciji. Dvije najraširenije balade koje pjevaju i Talijani i Hrvati su La pesca dell'anello e La bevanda sonnifera koje zadržavaju različite melodijske obrasce. Izvedbe su danas većinom višeglasne i tonalitetne s minimalnim tragovima modalnosti.
Osim drevnih balada, nalazimo i druge narativne pjesme koje su se širile posredstvom putujućih pjevača ili preko tiskanih listova, osobito počevši od druge polovice devetnaestog stoljeća, te skladbe u jedanaestercu podrijetlom iz središnje i južne Italije.
Nositelji tradicije:
Nositelji te tradicije su još uvijek aktivni pjevači, kao i razni kazivači koji ih se još sjećaju. Aktivni pjevači su kako spontani izvođači koji se izražavaju u raznim društvenim kontekstima, tako i oni aktivni u folklornim društvima.
Današnje stanje
Čini se da se najveća promjena dogodila gubitkom funkcionalnosti tih pjesama. Prevlašću masovne medijske kulture koja donosi preobilnu ponudu, te izmijenjenim osjećajem za vrijeme trajanja pjevanja, dugi narativi svedeni su na tek nekoliko strofa. U početku monodične, često modalne, sa slobodnijim ritmom i bogatijom prisutnošću melizama, balade su, stapajući se s prevladavajućim tipom višeglasja, izgubile vrijednost pjevanog teksta.
Povijesni podatci
Prvi podaci o baladama potječu iz rukopisa iz kasnoga srednjeg vijeka. Većina talijanskih balada uvezena je iz drugih europskih krajeva, osobito iz Provanse te iz Francuske. Costantino Nigra, polazeći od rezultata proučavanja engleskih i škotskih balada, povezuje talijansku narativnu pjesmu s pjevanjem iz područja koje uključuje Pijemont, Francusku, Kataloniju, pa sve do zemalja srednje i sjeverne Europe. Repertoar balada prenosio se usmeno, a sustavno prikupljanje tekstova iz usmenih izvora počelo je tek u XVIII. stoljeću. Tekstovi su postali temelj za prerade, odnosno za stvaranje novih tekstova. Izumom tiska proširile su se kao pretencioznije, rigidnije i manje spontane "balade s letećih listova". Ova vrsta balada vezanih uz tisak, uz one putujućih pjevača, za razliku od "arhaičnih" pjesama izrazito paneuropske naravi, predstavljaju u izvjesnom smislu homologaciju varijanti na regionalnoj razini.
Bibliografija
RADOLE G., Canti popolari istriani. Prima raccolta, Olschki (Biblioteca di Lares, XIX), Firenze 1965.
RADOLE G., Canti popolari istriani. Seconda raccolta con bibliografia critica, Olschki (Biblioteca di Lares), Firenze 1968.
STAREC R., Il repertorio etnomusicale istroveneto, catalogo delle registrazioni 1983.–1991., Istituto Regionale per la Cultura Istriana, Trieste 1991.
STAREC R., I canti della tradizione italiana in Istria, I.R.C.I. – Grafo, Brescia 2004.
VIDOSSI G., “Canzoni popolari narrative d’Istria”, in Scritti Vari, II, Miscellanea Facoltà di Magistero di Torino, 1951.