Naziv:
GALIŽANSKE PIVE
Tipologija:
Folklorno stvaralaštvo u području glazbe i plesa - instrumenti
Opis:
Galižanske pive dio su skupine mediteranskih i orijentalnih dvostrukih klarineta. Glazbalo ima dvije heteroksilne prebiraljke (trumbete), s cilindričnim cijevima jednake duljine i koristi jednostavne piske (piveti). Dva chantera umetnuta su blago divergentno u bačvicu za koju je vezana mješina (fol, ludro). Mješina se dobiva od cijele kože jarića bez stražnjih nogu. Bačvica je pomoću utora na gornjem dijelu vezana na vrat miha, dok se dulac (bochin) fiksira za jednu nogu. S vanjske strane se na zadnjem dijelu mješina vezuje tako da se koža u naborima čvrsto stegne.
Chanter ima tri rupe za prebiranje na lijevoj strani i četiri na desnoj. Nema rupe za palac. Najsličniji ovom instrumentu su šurle, zastupljene u manjoj mjeri među hrvatskim pučanstvom na području Žminja i Barbana. Razlika između šurla i piva je samo prividna, jer se šurle sviraju bez mješine, naslonjene na usta.
Poznato je da je ovaj instrument u drugim regijama, poput Bujštine i Poreštine, imao mješinu. Druga razlika je zastupljenost rupe za palac, ali to se čini recentnom preinakom.
Glazbena ljestvica sastoji se od pet netemperiranih tonova molskog tipa. Repertoar čine furlana, valzer te pratnja pjevanja uz mih. U prošlosti je dokumentirana i koračnica.
Nositelji tradicije:
Nositelji ove tradicije su mladi, aktivni svirači iz Folklorne skupine Zajednice Talijana "Armando Capolicchio" iz Galižane. Budući da se taj instrument svira u paru sa simbolom, te da je to jedinstveno u cijeloj Istri, predstavljaju snažno obilježje što se tiče lokalnog kulturnog identiteta.
Današnje stanje
Nakon nekoliko godina stagnacije, pive doživljavaju trenutak revalorizacije kod raznih svirača, čak i oni vrlo mladi. Uspoređujući zvučne izvedbe četiriju generacija, uočavaju se razlike, prvenstveno one melodijske, ali i tehničke prirode. U prvoj generaciji melodijski razvoj bio je vrlo bogat s neprekidnim varijacijama i vrlo čestom upotrebom glazbenih ornamenata. U drugoj i trećoj generaciji melodijska postavka bila je standardiziranija s jasnom razlikom između različitih fraza. Današnja je generacija zadržavajući melodijski pristup (iako ga pojednostavljujući) prijašnjeg naraštaja, u praksi gotovo posve napustila uporabu glazbenih ornamenta.
Sam instrument također je doživio promjene tijekom vremena. Kod starijih piva, na svakoj se cijevi nalazi dodatna rupa u nižem položaju. Još jedna inovacija je ventil na dulcu koji se otvara pod pritiskom daha, a zatim se zatvara tijekom udisaja svirača. U prošlosti je izvođač zatvarao dulac svojim jezikom. Što se tiče uloge piva, valja spomenuti činjenicu da su se šezdesetih godina prošlog stoljeća prestali održavati plesovi uz pive i od tada se tradicija održala samo u folklorističkom kontekstu.
Povijesni podatci
Prvi koji je imenovao i opisao čak dvije od tri vrste istarskih piva bio je vodnjanski botaničar B. Biasoletto (1841.). Četiri godine kasnije H. Stieglitz svjedoči o njihovoj uporabi. Slijede potom P.A. Vittori (1886.), D. Rismondo (1914.) te od osamdesetih godina R. Starec, R. Leydi i D. Marušić. Prvi prijepis datira iz 1963. godine zahvaljujući I. Ivančanu koji je napravio i neke audio-zapise koji su ostali neobjavljeni. R. Leydi i B. Pianta objavili su prve snimke 1972. na albumu La zampogna in Italia e le launeddas. Tada je taj instrument svirao Antonio Tesser. Iz prethodne generacije valja se prisjetiti Andree Detoffija, Nicole Leonardellija i posebno Stefana Stocca.
Bibliografija
BIASOLETTO B., Relazione del viaggio fatto nella primavera dell'anno 1838 dalla maestà del re Federico Augusto di Sassonia nell'Istria, Dalmazia e Montenegro. Trieste 1841.
BOLJUNČIĆ V., Narodna muzika talijanskog stanovništva Istre sakupljena u mestima Vodnjan, Galižana i Šišan, 1981. Seminarski rad, Filozofski fakultet u Ljubljani, Oddelek za etnologijo.
GUIZZI F.-LEYDI R., Le zampogne in Italia. Milano 1985.
IVANČAN I. (1963.) Istarski narodni plesovi, INU (ZIF), Zagreb.
LEYDI R. La zampogna in Italia e le launeddas (The Bagpipe In Italy). Albatros VPA8149.
MARUŠIĆ D., Piskaj, sona, Sopi, Pula: Castropola 1995.
STAREC R. (1990.) Strumenti e suonatori in Istria, Udine.
STAREC R. (1991.) Il repertorio etnomusicale istro-veneto. Catalogo delle registrazioni 1983.-1991., Istituto Regionale per la Cultura Istriana, Trieste.
STIEGLITZ H. (1845.) Istrien und Dalmatien, Stuttgart u. Tubingen 1845.
