Naziv:
VIOLINA I BAJS
Tipologija:
Folklorno stvaralaštvo u području glazbe i plesa - instrumenti
Leron i violina. Vodnjan, 30.01.2024.
Opis:
Povijesno područje prakse violine i bajsa što se geografskog areala tiče, su sjeverna i središnja Istra, i to kako na slovenskoj, tako i hrvatskoj strani, te grad Vodnjan u južnoj Istri. Transkulturno područje antonomastički predstavlja prostor između mora na zapadu, rijeke Mirne na jugu i rijeke Dragonje na sjeveru te Ćićarije na istoku. Nastanjeno u svojem sjevernom dijelu slovenskim, a u južnom hrvatskim i talijanskim stanovništvom, s usko glazbenog gledišta, to je krajnje kompaktno područje. Za veći dio spomenutog područja, praksa violine i bajsa predstavlja najstariju poznatu glazbenu baštinu. Violine istarskih svirača glazbala su tvorničke ili obrtničke izrade, porijekla izvan Istre, kao i ostvarenja zavičajnih graditelja, a u nekim slučajevima glazbala su izrađivali i sami svirači.
Kao violine, i bajsi su različitoga podrijetla: kupljeni su od Krnjela i Roma, nabavljeni u Češkoj, a često izrađivani u Istri. Istarski bajs ima uvijek samo dvije žice ugođene u kvintama (stariji način) ili u kvartama (noviji način). Dimenzije bajsa su različite, a njihova prosječna veličina je između veličine violončela i one maloga kontrabasa.
Strukture skladbi "komponirane" su u istom „tonalitetu“ (ako uopće možemo kod takve vrste svirke odrediti tonalitet), odnosno izmjenjivanjem tonaliteta tonike i onoga dominante. Broj ponavljanja nije bio strogo određen, obično je bio neparni i skladbe su završavale u početnom tonalitetu s dodatkom kode, a svaki dacapo je bila varijacija. U sastavu dvije violine i bajs, druga violina šekundiva (prati) ili svira kompjamento (komplamento, kompanjamento; drugi glas). Repertoar se sastoji od plesova koji mogu biti izvorni (najčešće s vokalnim parafrazama) ili u ritmu plesa prilagođene pjesme, te iz svadbenih i pokladnih marča (koračnica). Iz repertoara su već 40-tih godina počele nestajati arije, skladbe u rubato ritmu koje su svirali ispred nevjestine kuće. Repertoar se konstantno dopunjavao: na početku stoljeća sa slovenskim, austrijskim i češkim napjevima, između dva rata s talijanskima, poslije Drugog svjetskog rata s dalmatinskim i s napjevima slovenskih narodno-zabavnih sastava.
Nositelji tradicije:
Nositelji su tradicijski svirači, kao i svirači u folklornim društvima te pojedinci koji su prihvatili tradicijski stil i/ili repertoar. Plurietnično i multikulturalno područje, posebno Bujština, mjesto je susreta i trajnog doticaja, razmjena, prožimanja, transformacija, ali i održavanja kontinuiteta kultura Talijana, Hrvata i Slovenaca koja je rezultat višestoljetne kulturne sedimentacije i isprepletenosti. Repertoar instrumentalne glazbe po cijeloj sjevernoj Istri u osnovi je jednak kod hrvatskog, talijanskog i slovenskog življa i razlikuje se samo od mjesta do mjesta po učestalosti nekih napjeva, kao i po manjoj ili većoj sklonosti njima.
Upravo je taj osjećaj zajedništva u nekim trenucima poprimio jaku simboličnu vrijednost.
Današnje stanje
S osnivanjem limenih glazbi prvi put se na selu radikalno promijenilo shvaćanje glazbe. U limenoj glazbi, naime, svaki je svirač počeo izvoditi dionice koje su mu bile unaprijed dodijeljene i od njih nije smio odstupati. Ta standardizacija, koja je u suprotnosti s prijašnjom relativnom slobodom individualne interpretacije stvorila je, odnosno uvela nova estetska mjerila. Na violini i bajsu pojedinci su, jasno, i dalje svirali, a postali su «oni koji sviraju po starinsku». Nakon Drugog svjetskog rata violinska tradicija doživljava stagnaciju. Veliki je broj ljudi napustilo Istru; tako je iz Bujštine, bez obzira na svoju nacionalnu pripadnost, otišlo 50 posto stanovništva, dok je Vodnjan izgubio svu petoricu svojih violinista.
Prvi pozitivni pomak u smislu revitalizacije prakse violine i bajsa u novije vrijeme možemo smatrati tek nastanak skupine Istranova u osamdesetim godinama, s kojom se istarska praksa violine i bajsa raširila i izvan Istre. Negativna dimenzija trenutnog stanja je pak neuravnoteženost između velikog broja svirača bajsa i malog broja violinista. Uz to, većina „bajsista“ koji su počeli svirati 90-tih, fascinirana samim instrumentom, uopće nije bila upoznata sa starijom praksom i stilom svirke.
Povijesni podatci
Violina je u Istri prisutna barem od 17. stoljeća, a skupine sastavljene od svirača violine i bajsa svoju veliku popularnost doživljavaju početkom 19. stoljeća. Prvi put je spominje P. Petronio, i to u istoj rečenici sa sopelom i kitarom.
Bibliografija
BOLJUNČIĆ V., Narodna muzika talijanskog stanovništva Istre sakupljena u mestima Vodnjan, Galižana i Šišan, 1981. Seminarski rad, Filozofski fakultet u Ljubljani, Oddelek za etnologijo.
BRETON M., L’Illyrie et la Dalmatie, ou Moeurs, usages et costumes de leurs habitants et de ceux des contrčes voisines, traduit de l’alemand de M.le docteur Hacquet, par M.B., Paris 1815.
CAPRIN G., Marine istriane, Trst 1889.
COSSAR R.M., Costumanze, superstizioni e leggende dell’agro parentino, u: Il folklore italiano, VIII, 1933, str.173-182.
COSSAR R.M., Usanze, riti e superstizioni del popolo di Montona nell’Istria, u: Il folklore italiano, IX, 1934, str. 53-66.
DEL FAVERO A.- MARUSIC D., Strumenti della musica popolare tra Friuli e Istria, Spilimbergo 2005.
FACCHINETTI D.A., Degli Slavi istriani (IV - Formalità usate nella celebrazione delle nozze), u: L’Istria, II, 1847, str. 22-23.
HROVATIN R., rkp GNI Teren 3 Dekani 1/24, 2/25; 1949.
HROVATIN R., rkp GNI Teren 4 Marezige 1/9, 2/10, 3/11; 1950.
IVANČAN I., Plesanje, sviranje i pjevanje kod Talijana u Istri, 1960., rkp ZIF 362.
IVANČAN I., Istarski narodni plesovi, INU (ZIF), Zagreb 1963.
MARUŠIĆ D., Piskaj, sona, Sopi, Pula: Castropola 1995.
MARUŠIĆ D., Viulin in bajs - dve glasbili severne Istre, v: Annales, 2/92, Kopar 1992.
PERUSINI G., Strumenti musicali in Friuli, in: Ce fastu?, XX/5-6, 1944.
PETRONIO P., Memorie sacre e profane dell’Istria, (uredio G. Borri), Trst 1968.
PLESNIČAR L., Svatbeni običaji v okolici Buzeta v prvi polovici XIX. stoletja, v: Časopis za slovensko krajevno zgodovino - Kronika, Ljubljana 1954.
RADOLE G., Canti popolari istriani, Firenca 1965.
RISMONDO D., Dignano nei ricordi, u: Pagine istriane, X/1912, XII/1914.
STAREC R., Strumenti e suonatori in Istria, Udine 1990.
STAREC R., Il repertorio etnomusicale istro-veneto. Catalogo delle registrazioni 1983-1991, Istituto Regionale per la Cultura Istriana, Trst 1991.
STIEGLITZ H., Istrien und Dalmatien, Stuttgart u. Tubingen 1845.
STRAJNAR J., Rkp. GNI, Terenski zvezek J.S. - Istra.
VESNAVER G., Usi, costumi e credenze del popolo di Portole, Pula 1901.
VIDOSSI G., Saggi e scritti minori di folklore, Torino 1960.
