Naziv:
DIJATONSKA HARMONIKA
Tipologija:
Folklorno stvaralaštvo u području glazbe i plesa - instrumenti
Antonio Zacchigna, intervju; Skavnice, 12. travnja 2024.
Opis:
Dijatonska harmonika je mehanički aerofon, koji se pokreće pomoću mijeha (folo) od kartona i platna pričvršćenog na dva kućišta u kojima se nalaze slobodni metalni jezičci (linguete). Kompresijom ili istezanjem (fracar ili tirar) mijeha, jezičci vibriraju. Na svakom kućištu, onome za desnu ruku (pjevanje) i lijevu ruku (bas) nalazimo tipkovnicu s gumbima. Svaka tipka odgovara dvjema različitim notama, nastalim otvaranjem i zatvaranjem mijeha (dvostruka intonacija). Često se pod pojmom dijatonika, koji označava vrstu ljestvice koju je moguće realizirati na harmonici, (za razliku od kromatskih ljestvica harmonike), u kolokvijalnoj uporabi pogrešno označava sustav dvostrukog intoniranja. Na vanjskoj strani kućišta za bas nalazi se ventil za zrak (disanje) koji služi za kontrolu bilo kakvog pretjeranog zatvaranja ili otvaranja mijeha. Istarska su glazbala različito ugođena, ali ostaju pri istom sustavnom rasporedu (dva reda, s toničko-subdominantnim odnosom među njima).
Istarske harmonike koje su se koristile u prošlosti potjecale su gotovo isključivo iz Trsta i zbog toga se instrument i danas naziva tršćanska harmonika ili pak samo - trieština. Drugi česti naziv je Ploner, odnosno plonerica, prema imenu najpoznatije obitelji tršćanskih graditelja toga instrumenta. Harmonikaši su uglavnom svirali sami, ili eventualno uz pratnju bajsa. Tek nedavno harmonika je postala dio malih orkestara. Repertoar je uglavnom sastavljen od plesnih pjesama, iako danas rjeđe od starih tradicijskih plesova, već uglavnom od popularnih i pučkih pjesama, kao i poznatih napjeva ritmički prilagođenih gotovo isključivo ritmu polki i valcera.
Nositelji tradicije:
Nositelji ove tradicije su različiti glazbenici svih uzrasta i iz svih krajeva Istre. Trieština je svoj preporod doživjela krajem 1980-ih sada već tradicionalnim susretom Z armoniku v Roč.
Današnje stanje
Ako su u prošlosti među dijatonskim harmonikama prevladavale dvoredne trieštine s osam, a kasnije i s dvanaest basova, s vremenom su ih počele istiskivati harmonike slovenskog tipa s mnogo jačim zvukom ili kromatske harmonike, očito pogodnije za izvođenje novih popularnih melodija.
Povijesni podatci
Harmonika je instrument relativno novijeg doba. Neki ga duhovito definiraju kao "seljački alat industrijskog doba". U nekim područjima nametnula se kao tradicijski instrument par excellence. Iako čisto europska, imala je svog prethodnika u takozvanim usnim orguljama (sheng) Dalekog Istoka. Pretpostavlja se da je sheng postao poznat u Europi tek krajem osamnaestog stoljeća, ali počevši od narednog stoljeća, njegov princip slobodnog jezička primjenjivan je u raznim modelima harmonija (Harmonium) i usnih orgulja (Mundharmonika). Godine 1822. Friedrich Buschmann iz Berlina prijavio je patent za Handaoline, a slijedio ga je ubrzo i Cyril Demian, koji je 1829. godine u Beču patentirao Akkordione, a Charles Wheatstone u Londonu Concertinu. Već potkraj stoljeća počinje lokalna proizvodnja harmonika u Trstu, a odavde se instrument širi u Istru. Prve harmonike na mijeh bile su jednoredne s dva basa. Od raznih proizvođača, prije svega treba spomenuti obitelj Ploner, čije su harmonike posebno zavoljeli istarski svirači. Poslije rata trgovine Pascucci i Rossoni plasirale su instrumente sa tršćanskim sustavom pod svojim brendom, ali naručene od proizvođača u središnjoj Italiji. Danas je posebno aktivna tvrtka Galliano & Ploner iz Trevisa, na čelu s Francescom Gallo, koja je 2011. godine, nakon više od šezdeset godina neaktivnosti, oživjela brend Ploner.
Bibliografija
Catalogo di musica strumenti ed oggetti musicali adatti per regali di Natale e Capo d'anno, Trieste 1897.
DALLA VALLE M., PINNA G., TOMBESI R. (1987.), Strumenti musiche e balli tradizionali nel Veneto, Sala Bolognese, Forni Ed.
GIANNATTASIO F., L'organetto. Uno strumento musicale contadino dell'era industriale, Roma 1979.
IVANČAN I. (1963.), Istarski narodni plesovi, INU (ZIF), Zagreb.
KUMER Z., Ljudska glasbila in godci na Slovenskem , Ljubljana 1983.
MARUŠIĆ D., Piskaj, sona, Sopi, Pula: Castropola 1995.
STAREC R. (1990.), Strumenti e suonatori in Istria, Udine.
STAREC R. (1991.), Il repertorio etnomusicale istro-veneto. Catalogo delle registrazioni 1983-1991, Istituto Regionale per la Cultura Istriana, Trieste.
