Naziv:
DVOJEZIČNE PJESME
Tipologija:
Folklorno stvaralaštvo u području glazbe i plesa - instrumentalna izvedba
LUIGI
Opis:
Dvojezične pjesme su zanimljiva pojava. Nema ih puno, no prilično su raširene, osobito u mješovitim, višejezičnim područjima. Često su to igre riječima, ali i prave pjesme s obilježjima izmjenjivanja stihova na različitim jezicima pri čemu je svaki stih komponiran na posebnom jeziku, te se u principu rimuju stihovi istog jezika. Hibridne pjesme istarske tradicije podjednako obrađuju ljubavnu tematiku, ali i teme u kojima se miješaju jezici s namjerom postizanja komičnog ili parodijskog učinka. Nerijetko su to plesne pjesme ili pak glazbene parafraze.
Nositelji tradicije:
Nositelji ove specifične tradicije su pojedini stanovnici dvojezičnih područja koji ove pjesme doživljavaju više kao kuriozitet. U svakom slučaju, još uvijek su ponosni na to jer odražava njihovu stvarnost i stvarnost mjesta.
Današnje stanje
I danas povremeno nastaju dvojezične pjesme, a vrlo često je to na temelju prijašnjih. Na primjer, tako je to na području Bujštine, gdje je dvojezičnost uglavnom transkulturalne prirode i često se govori pojavljuju bez nekog ustaljenog vokabulara, ali sa spontanom i neformalnom razmjenom dvaju ili više jezika. U percepciji govornika, svladavši različite jezike, oni postaju samo svojevrsni međusobni sinonimi.
Povijesni podatci
Fenomen višejezičnog pjevanja prilično je star. Još u 12. stoljeću provansalski trubadur Raimbaud de Vacqueyras (1165.-1207.) napisao je pjesmu Eras quan vey verdeyar. Svaka strofa ovog kontrasta napisana je različitim jezikom/govorom: provansalskim, talijanskim, francuskim, gaskonjskim i galicijskim. U 14. stoljeću Dante je napisao i Aï faux ris, pour quoi traï avés, u kojem se izmjenjuju francuski, latinski i firentinski. Poznate su venecijanske parodijske Greghesche i Schiavonesche. Istarskim dvojezičnim pjesmama posebno su se bavili Giuseppe Radole, Roberto Starec i Dario Marušić.
Bibliografija
BOLJUNČIĆ V., Narodna muzika talijanskog stanovništva Istre sakupljena u mestima Vodnjan, Galižana i Šišan, 1981. Seminarski rad, Filozofski fakultet u Ljubljani, Oddelek za etnologijo.
MARUŠIĆ D., “Il canto senza lasciapassare. Alcune analogie tra canti popolari istriani in lingua italiana e quelli in sloveno e croato”, in Il territorio. Rivista del Centro Culturale Pubblico Polivalente – Consorzio del Monfalconese, 26, 1989.
RADOLE G., “Rapporti tra canti popolari italiani e croati in Istria”, Lares, XXXI, 1965.