Naziv:
MAFRINA i ĐIGA (manfrina, mafrine, monferina)
Tipologija:
Folklorno stvaralaštvo u području glazbe i plesa - ples
Plesna radionica - Mafrina i Điga
Plesna radionica - Mafrina i Điga
Opis:
Ples je sastavljen od nekoliko dijelova. Najbrojniji primjeri predstavljaju zatvorenu strukturu koju predvodi glazbena izvedba, artikulirana u dobro definiranim dijelovima. Često se taj ples navodi kao mafrine u množini, jer se svaka figura pojedinačno interpretira te su razne figure mogle postati, u nekim prilikama, i samostalni plesovi. U praksi mafrine, red figura određivao je plesovođa, tako da su, uspoređujući razne izvedbe, one bile međusobno vrlo različite. Svaka izvedba je dakle varijanta sebe same. Što se raznih imena figura tiče, identificirali smo: passel/pašel, mulin/mlin, mulinel/mlinčić, mafrina, soto brasso/pod rukon, hopsa(j), giga/điga.
Ples điga čini posebno poglavlje. U Istri je imao (kao neke druge figure mafrine) oblik kontradance te u nekim mjestima (npr. Gradinje), ulogu finalne figure u plesu. Često điga traje duže od ostalih figura
Nositelji tradicije:
Ples danas egzistira u folklornističkom ambijentu, izvođači i čuvari su plesači koji sudjeluju u plesnim radionicama ili nastupaju na pučkim balovima, kao i razne folklorne skupine koje su ovaj ples uvele u svoj repertoar.
Današnje stanje
Budući da više nema figure vođe plesa, danas se pleše puno shematiziranije, ili u slobodnim parovima u smislu da svaki par sam bira figure koju će u datom trenutku izvoditi, ali naizmjence sa zajedničkim passelom nakon svakih 16 taktova.
Povijesni podatci
Mafrina (ili manfrina) bila je raširena u središnjoj i sjevernoj Italiji, u Francuskoj, Švicarskoj, Austriji, Sloveniji i Hrvatskoj. U Istri se naveliko plesala u sjevernom i središnjem dijelu, ali je bila poznata i u južnoj Istri (Vodnjan i Medulin). Etimološki, učestalo se navodi da naziv dolazi od monferrine (ples Monferrata, Pijemont). Prema drugim hipotezama, možda proizlazi iz manfredine iz XIII. stoljeća ili iz manfroline iz XV. stoljeća, obje prisutne u aristokratskim ambijentima.
Naziv đige vrlo vjerojatno dolazi od njemačkog naziva za kasno-srednjovjekovni instrument geige. U modernoj verziji, ples je bio raširen u cijeloj Europi u XVII. i XVIII. stoljeću.
Manfrina dolazi iz šire plesne obitelji sjeverne Italije, kao i iz one središnje. Od početka XIX. stoljeća, veći dio manfrina sastoji se od više koreografskih dijelova, možda nekoć samostalnih plesova.
Bibliografija
CORNOLDI Antonio - Ande, bali e cante del Veneto con particolare riguardo al Polesine, Rebellato, Padova 1968.
DALLA VALLE M., PINNA G., TOMBESI R. - Strumenti musiche e balli tradizionali nel Veneto, Forni Ed., Sala Bolognese 1987.