Naziv:
VODNJANSKA FURLANA
Tipologija:
Folklorno stvaralaštvo u području glazbe i plesa
Vodnjanska Furlana
Opis:
Ples plešu dvije trojke jedna nasuprot drugoj (jedan plesač u sredini, dvije plesačice svaka na jednoj strani) uz glazbenu pratnju violine i violončela (leron) te povremenog pjevanja vilota. Ples se sastoji od tri figure.
A
U figuri A plesač podigne svoje ruke u visinu ramena, i za njih se sa strane uhvate plesačice: desna lijevom, a lijeva desnom rukom. Slobodnim rukama drže se u struku. U prvom dijelu trojke krenu s četiri koraka jedna prema drugoj, onda se s četiri vrate unatrag. To vrijedi samo za početak plesa, inače plešu kao u drugom dijelu tako da se ne drže za ruke nego plesači drže ruke o pojasu, a plesačice jednu ruku o pojas, a drugom drže suknju. Na taj način lagano prebiru, plesač na mjestu, a plesačice 90° oko svoje osi približavajući i udaljavajući se od plesačice ispred nje.
B
Plesači plešu individualno. U vrijeme izvođenja ove figure pjevač koji se nalazi pokraj svirača pjeva jedanajsteračke villote dok plesačice i plesači prebiru dosta intenzivnije i življe nego u prijašnjoj figuri. Na prvi pogled bez strogo određenog reda okreću se za 90° u jednu ili drugu stranu ili cijeli krug oko svoje osi. U ovoj figuri često dolazi do stilskih improvizacija. Na kraju figure uhvate se u zatvoreno kolo rukama u visini ramena kao prelaz u figuru C.
C
Za vrijeme ove figure u zatvorenom kolu držeći se za nešto ispružene ruke najprije se pomiču u smjeru suprotnom hodu kazaljke na satu, onda se vrate u drugom smjeru.
Ples traje dok tri (ponekad četiri) puta ponove sve tri figure. Na kraju držeći se za ruke svi zajedno skoče prema centru kruga što je najvjerojatnije ostatak figure nio (gnijezdo).
Nositelji tradicije:
Folklorna grupa Zajednice talijana, Vodnjan
Današnje stanje
Vodnjanska furlana je baština tradicionalne kulture autohtone vodnjanske talijanske zajednice. Promjenom načina života, nekim kulturnim posebnostima je neminovno suđeno preživjeti tek u folkloriziranom obliku. Folklorno društvo kod Zajednice Talijana neprekidno od 1948. godine organizirano (uz poneke spontane plesne trenutke, najviše na privatnim zabavama i pirovima) gaji lokalnu glazbenu i plesnu baštinu. Važnost društva dolazi do izražaja upravo u današnje vrijeme kad imamo tek rijetke pojedince koje još možemo smatrati spontanim nositeljima tih tradicija. Društvo je tako uvelo dječju sekciju u kojoj su prvi doticaj s tradicijom doživjeli i neki od današnjih odraslih plesača i pjevača. Uspješna je i njihova suradnja s lokalnim školama.
Ako uspoređujemo današnju furlanu s onima dokumentiranima u prošlosti primjećujemo neke razlike. U prvom redu vidljive su stilske promjene koje su apsolutno individualne i podložne tek osjećaju pojedinih plesača. Tako je uočljivo pojednostavljivanje prebiranja. Važno je naglasiti i praksu pjevanja villota u B dijelu koje nije obavezno. Ako melodiju vodnjanske furlane usporedimo s rukopisnom Villota osia Padovana i furlanom koju navodi Lambranzi, obje iz 18. stoljeća te plesom veneziana ili tradicionalnom polesanom iz Veneta nalazimo nemalo sličnosti. Ono što razlikuje današnju vodnjansku furlanu od navedenih plesova je melodija koja se javlja kod figure A i koja je skoro identična melodiji drugog vodnjanskog plesa villotta. I vokalno instrumentalna villotta koju je objavio Vodnjanac Donorà, je praktički melodija furlane bez početne instrumentalne fraze i kratkog instrumentalnog umetka. Nije nemoguće da su Vodnjanci poslije uspjeha Smaregline villotte iz prvog akta opere Nozze Istriane preuzeli tu melodiju, i koreografski dodali današnju figuru A. Tim više što nedostatkom te figure sam ples ne gubi na svojoj suštini i intenzitetu.
Povijesni podatci
Furlana (odnosno ples koji se pleše "na furlanski način") već se spominje u pisanim izvorima iz 16. stoljeća. U to vrijeme u Veneciji bili su u modi mnogi plesovi na furlanski način. Često su među njima bili razni već poznati plesovi koje je mnogobrojna kolonija Furlana (veslači, zanatlije, težaci, dadilje, služavke) u slobodno vrijeme na malim trgovima (zvani campielli) plesala na svoj specifičan način. Plesove je s vremenom prihvatilo i domaće stanovništvo, tako da su ih u 17. stoljeću već prakticirali u svim četvrtima Venecije i izvan grada. Ideja furlane kao jedinstvenog plesa uveli su Francuzi krajem 17. stoljeća . Kao modna novost takva furlana došla je i u venecijanske gospodske salone. Paralelno tome, običan je puk i dalje gajio koreografski različite plesove “alla furlana”, koji su se održali do danas kako u Venetu i pokrajini Emilia-Romagna, tako i u raznim mjestima nekadašnje Mletačke republike (Istra, Hvar, Krf). S vremenom su od mjesta do mjesta poprimili razne nazive kao što su furlana, frulana, polesana (po teritoriju Polesine na ušću rijeke Po), villotta (po tipologiji i strukturi prateće pjesme), veneziana (po konkretnoj villotti). Kod većine tih plesova prvotno je glazbena pratnja bila pjevanje i sviranje defa (simberlo, zembalin) što je bilo uglavnom prepušteno ženama, dok u 18. stoljeću ponegdje tu ulogu preuzimaju gudači (violina i mali bas odnosno viola da gamba ili violončelo).
Prvi puta je ples furlana u Istri eksplicitno spomenut 1845. godine, kada je objavljen putopis H. Stieglitza o putovanju Istrom i Dalmacijom. Pisac je između ostalog bio nazočan jednom svadbenom slavlju u Puli, gdje je imao priliku vidjeti razne plesove, među kojima i furlanu. Kasnije su o furlani pisali C. Caprin (1889.) i D. Rismondo (1914.). Godine1895. bila je premijera opere “Nozze istriane” istarskog skladatelja Antonia Smareglie u kojoj se pojavljuje melodija furlane kakvu poznajemo još danas, ali nazvana villotta.
U notnom rukopisu, djelom ostavštine koparske obitelji Carli iz 18. stoljeća, nalazimo melodiju furlane koja se doduše potpuno razlikuje od danas poznatih, ali istovremeno u istom rukopisu nalazimo i melodiju Villota osia Padovana. U to vrijeme villotta (furlanska, venecijanska, padovanska itd.) bila je najrašireniji glazbeni oblik u Venetu i sjevernoj Italiji (gdje, s obzirom na povijesne prilike, moramo ubrajati i Istru). S jedne strane postoji pjevana villotta u rubato ritmu (u Vodnjanu bassi, u Galižani a la longa, a pera ) dok s druge imamo pjevno-plesnu villotu ljubavnog, veselog, a ponekad i razuzdanog sadržaja. S vremenom su tim jednostrofnim villotama dodali instrumentalnu pratnju, koja se isticala u prvom redu instrumentalnim refrenom koji je nadomjestio prijašnji pjevni refren liolela ili nio.
U Vodnjanu furlanu prate violina i violončelo (leron) a po nekim pisanim i usmenim svjedočenjima su u prošlosti u Vodnjanu također bili u uporabi pive i simbolo. Uz to moramo spomenuti i vodnjanski ples villota koji po mnogočemu, osim na vodnjansku, uvelike podsjeća na galižansku furlanu, pa bi možda to mogao biti treći primjer tog plesa.
Bibliografija
U 20. i 21. stoljeću su se istarskom furlanom-villotom bavili G. Vidossi, D. Rismondo, F. Babudri, I. Ivančan, G. Radole, L. Donorà, R. Starec, A. Forlani, D. Marušić.
- BABUDRI F. (1926). Fonti vive dei Veneto Giuliani, Milano s.d.
- BOLJUNČIĆ V. (1989). La musica popolare degli Italiani del Polese sotto l’aspetto culturale, sociale e storico della comunicazione interetnica, in: Atti del convegno di Muggia, Circolo di cultura istroveneta “Istria”.
- CAPRIN G. (1889). Marine istriane, Trieste 1889.
- CORNOLDI A. (1954), Le danze popolari italiane e la loro ricostruzione coreografica, Napoli, Atti del congresso di Etnografia.
- DALLA VALLE M., PINNA G., TOMBESI R. (1987). Strumenti musiche e balli tradizionali nel Veneto, Sala Bolognese, Forni Ed.
- DONORÀ L. (1997). Antiche musiche sacre e profane di Dignano d'Istria, Trieste-Rovigno
- FORLANI A. (2012). Costumi e tradizioni dignanesi, Comunità degli Italiani di Dignano.
- GALA M. G. Etnocoreologia italiana. Ricerca e analisi sui balli tradizionali in Italia. Tesi di dottorato in Antropologia Culturale. Dip. Scienze dei Sistemi Culturali Università degli Studi Sassari Ciclo XXV.
- IVANČAN I (1960) Plesanje, sviranje i pjevanje kod Talijana u Istri, rkp ZIF 362.
- IVANČAN I (1963) Istarski narodni plesovi, INU (ZIF), Zagreb.
- LAMBRANZI G. (1966), Nuova e Curiosa Scuola de' Balli Thetrali / Neue und Curieuse Thetralische Tantz-Schul, Puschner und Wolrab Nürnberg, 1716; rist. an. Dance Horizons, New York
- LEYDI R. La zampogna in Italia e le launeddas (The Bagpipe In Italy). Albatros VPA8149.
- PETRONIO P. (1968). Memorie sacre e profane dell’Istria (a cura di G. Borri), Trieste.
- RADOLE G. (1965) Canti popolari istriani, Firenze.
- RISMONDO D. Dignano nei ricordi, in: Pagine istriane, X/1912, XII/1914.
- STAREC R. (1990). Strumenti e suonatori in Istria, Udine.
- STAREC R. (1991). Il repertorio etnomusicale istro-veneto. Catalogo delle registrazioni 1983-1991, Istituto Regionale per la Cultura Istriana, Trieste.
- STIEGLITZ H. (1845). Istrien und Dalmatien, Stuttgart u. Tubingen.
- UNGARELLI G. (1894), Le vecchie danze ancora in uso nella provincia bolognese, Forzani, Roma.
- VIDOSSI G. (1960). Saggi e scritti minori di folklore, Torino.
- VITTORI P.A. (1886) Briciole di cose patrie, u: "L’Istria”, V/256, 1 pp. 1-2.
