O projektu

Projekt dokumentacije nematerijalne kulturne baštine talijanske nacionalne zajednice

Već i iz površnog pretraživanja literature i građe o nematerijalnoj kulturnoj baštini pripadnika talijanske nacionalne zajednice u Istri, uključivši i elektroničke medije, uočljiv je nedostatak popularnih, stručnih i znanstvenih priloga koji bi je približili svima onima koji se za nju zanimaju. Osobito nedostaju prilozi i izvori koji objedinjavaju različite žanrove i vrste takve baštine. To onemogućava pripadnicima te nacionalne zajednice, ali i svima onima koje zanimaju te kulturne tradicije da se informiraju i inspiriraju iznimno vrijednim kulturnim elementima koji su se djelomično održali do današnjih dana. Nažalost, doista djelomično – a tomu je pridonijela i slaba vidljivost tih tradicija na širem planu. Mnoge od njih žive još samo na sceni, prilikom izvođenja od strane nekoliko aktivnih folklornih društava poput onih u Vodnjanu, Galižani i Šišanu te zahvaljujući nekolicini manifestacija koje organiziraju Zajednice Talijana i Talijanska unija u tim i drugim mjestima. Suvremeni društveni procesi trenutno rastaču i smanjuju brojnost aktivnih i angažiranih članova tih zajednica, što ima za rezultat i smanjeni broj zainteresiranih (mladih) ljudi za folklorne teme, odnosno nematerijalnu baštinu. Pa ipak, u više navrata u nedavnoj prošlosti svjedočili smo da različite zajednice, u potrebi da aktualiziraju svoju kulturnu osobitost i identitet posežu za oblicima za koje se mislilo da zauvijek pripadaju prošlosti. Oživljavajući ih, ti elementi kulture žive svoju drugu egzistenciju i mogu služiti recentnim potrebama određene zajednice.    

Stoga projekt „Nematerijalna kulturna baština talijanske nacionalne zajednice“ ima iznimni značaj, funkciju i relevantnost. Projekt je u svojoj prvoj fazi do lipnja 2024. rezultirao realizacijom 45 skeda, odnosno inventarnih jedinica, opremljenih fotografijama i video/audio snimcima te 10 video intervjua. Sav taj sadržaj namijenjen je internetskoj stranici izrađenoj upravo u tu svrhu, što će ga učiniti dostupnim svim zainteresiranim korisnicima. Autor skeda je istarski etnomuzikolog Dario Marušić, osoba s iskustvom življenja i glazbenog djelovanja u svim zemljama koje dijele istarski poluotok. Desetljećima se bavi istraživanjem glazbenog i plesnog folklora Istre, no uz to je i sam svirač i pjevač, bilo da se radi o izvođenju tradicijske glazbe i pjesama, bilo da je riječ o kreativnoj reinterpretaciji tradicijskih motiva. 

Spomenute inventarne jedinice (skede) odnose se na tradicijske plesove, glazbene instrumente i pjesme, što čine okosnicu plesnog i glazbenog folklora.  Svaka skeda sadrži temeljni opis nematerijalnog kulturnog dobra, informacije o njegovim nositeljima i rasprostranjenosti, tekst o današnjem stanju kulturnog dobra i eventualnim transformacijama te povijesne podatke. Oni se također odnose i na povijest istraživanja određenog fenomena, što je sve dopunjeno pregledom literature. Završno, svaka inventarna jedinica (skeda) upućuje na dodatni fotografski, odnosno video/audio materijal, također dostupan na internetskoj stranici. On je od ogromne važnosti: u nekim se slučajevima radi o arhivskim snimkama, u drugima pak o video snimcima plesova, dovoljno jasnim da se mogu poslužiti za učenje plesnih koraka. U očuvanju nematerijalne kulturne baštine video snimci imaju ključnu ulogu upravo zato što se jedino zahvaljujući njima mogu rekonstruirati određena znanja i vještine. 

Tradicijski plesovi, njih 17, odnose se na one koji se još uvijek izvode putem aktivnosti folklornih društava ili organiziranih plesnih radionica (poput vodnjanske i galižanske furlane ili mafrine), kao i na one koji se rijetko izvode ili su potonuli u zaborav pa se pamte samo djelomično, kao što je to slučaj sa Starinskim plesom, Gambiadone i drugima.  

Vokalna glazba, odnosno tradicijske pjesme druga je kategorija kojoj je posvećeno 19 skeda. Tu su uključeni primjeri arhaičnog dvoglasnog pjevanja iz Galižane (Canto a pera i a la longa), Vodnjana (bassi), Šišana (mantignada) i Rovinja (butunade) koje odražavaju jedan od najstarijih stilova evropskog višeglasnog pjevanja. On vuče svoje porijeklo od srednjevjekovnog diskanta, a bio je prisutan uzduž obala sjevernog Jadrana. Uvrštene su i profinjene arie da nuoto iz Rovinja, kao i tamošnje bitinade. Uz ostale vokalne tradicije specifičnog nazivlja, uključene su i pjesme prema njihovoj funkciji i kontekstu u kojem su se izvodile, kao što su to vojničke, potom političke pjesme, one narativne, dvojezične pjesme, kao i one koje se pjevale prilikom Božića, koledvanja i za Sv. Tri kralja. 

Osam skeda dokumentira tradicijske glazbene instrumente. Zastupljene su šišanske dvojnice (fiavole),  galižanske i šišanske pive (mijeh), simbolo (vrsta defa) iz Galižane,  gitara, bajs i vijulin te dijatonska harmonika. Uvršteni su i predmeti koji su bili korišteni u stvaranju zvuka, premda je njihova prvotna namjera drugačija. 

Zasebnu kategoriju čini instrumentalna izvedba pjesama, ritmički često prilagođena plesu. 

Osim spomenutih inventarnih jedinica (skeda), osobitoj vrijednosti ovoga projekta doprinose deset polu-strukturiranih intervjua s nositeljima pojedinih tradicija. Većina video snimaka traju između 6 i 15 minuta. Intervjuirane osobe, žene i muškarci -  a riječ je o istaknutim dugogodišnjim članovima Kulturno umjetničkih društava Zajednica Talijana -  pripovijedaju o svojim iskustvima koji se odnose na muziciranje, plesanje i pjevanje, govore o osobnoj motivaciji, o muzičkim instrumentima, doživljajima i, iznad svega, ponosno ističu svoju pripadnost lokalnom i zavičajnom kulturnom identitetu. Jedan od razgovora obavljen je i sa gospođom Dorliguzzom iz Vodnjana koja posjeduje specifičnu vještinu izrade karakteristične ženske frizure, bez kojih je nezamisliva pojava Vodnjanke odjevene u tradicijsku odjeću. Sugovornici su iz različitih lokaliteta: neki dolaze iz okolice Brtonigle, više njih iz Vodnjana, potom Bala, Šišana i Rovinja. Zahvaljujući tim razgovorima može se razumjeti individualna pozicija i značenje pojedinaca u okviru određenih kulturnih izraza te njihov odnos prema kulturnim praksama zajednice općenito kao i njihov odnos prema vlastitom sudjelovanju u njima. Naime, izvođenje glazbe i plesa pruža mogućnost oblikovanja osobnog identiteta koji se čini iznimno važnim u etnomuzikološkim istraživanjima i kontekstima, osobito u okviru specifičnih zajednica poput ovih obuhvaćenih projektom.  

Elementi nematerijalne baštine, osobito one žive (jer je naziv „živa baština“ drugo ime za nematerijalnu kulturnu baštinu) s kojima se određena zajednica identificira i smatra ih dijelom svog identiteta jednako su važni i vrijedni. Pa ipak ne može se dovoljno naglasiti vrijednost vokalnih tradicija diskanta, odnosno dvoglasnog pjevanja  Galižane, Vodnjana, Šišana, Rovinja koje mogu ilustrirati i dočarati repertoar koji je u prošlosti bio raširen pokrajinom Veneto, osobito u njenom obalnom dijelu, no koji je nestao uslijed daljnjih kulturnih razvoja i transformacija. U različitim oblicima još se to višeglasno diskantno pjevanje djelomično održalo u Abruzzu, Marche i još ponegdje. U Istri ukazuje na činjenicu da se održao i „konzervirao“ nekada šire rasprostranjeni način pjevanja koji vuče svoje porijeklo iz srednjovjekovlja, zahvaljujući i specifičnim okolnostima u kojima su se odvijale kulturne prakse talijanskih zajednica u manjim mjestima na jugu Istre. Slično se može utvrditi i za tradicijski glazbeni instrument simbolo (srodan defu) iz Galižane, također nalik nekada rasprostranjenom tamburellu u Venetu.

Dakako, kulturni kontakt sa slavenskim okružjem rezultirao je određenim utjecajima. Taj kontakt nije svugdje bio iste kvalitete i intenziteta, pa je, primjerice, u Bujštini teže razlučiti i povući jasniju crtu između tradicija dvaju danas nacionalnih skupina (talijanske i hrvatske). Na jugu Istre utjecaj slavenskih, odnosno hrvatskih glazbenih tradicija mogu se, između ostalih, zamijetiti kod načina pjevanja a la bugarissa u Balama (nažalost, već gotovo izvan upotrebe), kao i kod mantignade iz Šišana. Utjecaji su vjerojatni i u domeni tradicijskih instrumenata, osobito mijeha, a evidentno i kod dvojezičnih tekstova pjesama. 

Glazbene i plesne tradicije samo su dio korpusa kojeg nazivamo nematerijalna kulturna baština. Projekt „Nematerijalna kulturna baština talijanske nacionalne zajednice“ otpočeo je s njima djelomično zbog univerzalnog jezika glazbe i plesa, kao i zbog činjenice da oni nude vidljivu i komunikativnu platformu marginaliziranim zajednicama da izraze svoj kulturni identitet. Upravo te kategorije nematerijalne kulture su duboko povezane s doživljajem identiteta zajednica i evociraju snažne emocije jer poput svojevrsne „vremenske kapsule“ prizivaju sjećanja na nekada cjelovitiji lokalni način života i njegove vrijednosti. Jednako tako važno, pridonose kulturnoj samosvijesti pripadnika tih zajednica i zajednica u cjelini koja je preduvjet očuvanja i održavanja takvih tradicija. Putem njih se zajednice povezuju i komuniciraju, te njihova kultura biva vidljivijom na širem planu. Ukratko, glazba i ples su snažne sile koja mogu duboko oblikovati identitet i društvene interakcije. Bilo putem kulturnih poveznica, osobnog izražavanja, društvenog povezivanja, emocionalne komunikacije ili formiranja identiteta, igraju središnju ulogu u tome kako razumijemo sebe i kako se odnosimo prema drugima. Bez tih kvaliteta zajednice čija je baština uključena u ovaj projekt nisu dovoljno osnažene da bi prosljeđivale svoje tradicije s generacije na generaciju, čime bi one bile osuđene na nestajanje. Zato se katalogizacija glazbenih i plesnih tradicija kao jedne od temeljnih sastavnica nematerijalne kulturne baštine talijanske nacionalne zajednice u Istri, nametnula kao prioritetni zadatak. 

Ipak treba naglasiti da je nematerijalna kulturna baština ili živa baština pojam koje je znatno širi od glazbenih i plesnih tradicija te obuhvaća sve nematerijalne izraze, znanja i vještine, također i one potrebne da se nešto stvori, oblikuje i izradi. To uključuje i vještinu pripremanja određenih jela, vještinu izrade predmeta, znanja o prirodi, vjerovanja, običaje životnoj i godišnjeg ciklusa, usmenu književnost, etičke norme, mentalitete i njihovo izražavanje. Stoga sljedeće faze ovog projekta podrazumijevaju obradu i tih elemenata baštine, od kojih su mnogi još prisutni i važni za lokalne zajednice.

Na širem planu, nastojanja i ciljevi ovog projekta vremenski se preklapaju s povećanim interesom, odnosno vrednovanjem određenih tradicija od strane Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, koje je na listu nematerijalne kulturne baštine uvrstilo prvotno Istroveneto, potom Istrioto, a tijekom lipnja 2024 i furlanu. I s drugih strana predviđaju se aktivnosti i ulaganja u tradicijsku baštinu Galižane i drugih lokaliteta, što sve budi nadu u stvaranje čvršće platforme i osnaženog entuzijazma koji će rezultirati većom vidljivosti ove baštine i njenom izvjesnijom budućnosti.

Izradom i stavljanjem u funkciju web aplikacije "Kulturna baština talijanske nacionalne zajednice", sa sustavom za upravljanje sadržajima te administracijskim sučeljima za prikaz i pretraživanje tih sadržaja posjetiteljima, stvorili smo digitalni alat koji omogućuje potpunu vidljivost projekta i, nadamo se, otvara vrata i trasira put za njegovu daljnju, neophodnu implementaciju.

Doc.dr.sc. Lidija Nikočević