Transkripcija intervjua
ANTONIO DOBRAN - TRANSKRIPCIJA INTERVJUA
ŠIŠAN, 20.03.2024
Trajanje: 15 min. 12 sek.
Antonio Dobran, rođen 1967., Šišanac, dugogodišnji je aktivist šišanske Zajednice Talijana, promicatelj običaja i tradicija svoga kraja, mantinjada, pjevanja soto le pive... Antonio, kada je počela ta avantura kao člana folklorne skupine i zašto?
ANTONIO DOBRAN:
Počeo sam prije 52 godine, tada je bio glavni, nažalost sada pokojni, Bruno Vian, koji nas je zvao za festival mini pjevača koji je organizirala preteča tadašnje Talijanske unije, današnjeg organizatora. Nakon toga, prošle su godine i stalno smo nastupali, za 1. svibanj, 29. novembar, 8. mart i tako dalje. Onda je bilo interesa za pjevanje, osnovao se muški zbor. Dirigent je bio Bruno Vian, a ja sam bio najmlađi kada sam krenuo, bila je to prava pustolovina. Najmlađi član zbora tada je imao dvadeset, a ja samo 14 godina. Došao je ubrzo tamo i Angelo Bortoletto, moj vršnjak, koji nas je nažalost nedavno napustio. Potom je krenuo muški zbor, sedam-osam mladića, vršnjaka, bili smo dobra skupina, dva puta tjedno probe, dolazilo se češće uoči nastupa, ali mnogi dolazili umorni nakon posla u Puli ili gdje već, na zemlji... Bila je to razbibriga, spektakli su se dešavali, imali smo Rai 1, Rai 2, hrvatsku televiziju, ali naš život je bio ovdje, sve se dešavalo tu. Nije bilo Googlea, interneta. Uvijek govorim: nisam rob moderne tehnologije. Ako si trebao nekoga pronaći, išao si na vodnjanski sajam, žminjski, pulsku tržnicu. Ili pak kada su bile seoske fešte, svi su znali sve o svemu, nisu bili potrebni mobiteli.
Muški je zbor formiran '70 i negdje '84, čini mi se, je ugašen, nije bilo više interesa. Onda je oformljen mješoviti zbor, 30 mladih, ima i neka fotografija, svi mještani, dva puta tjedno probe, bili smo i u Marčani, na mjesnoj smotri. Pjevali smo do '85, 1986. smo završili srednje škole, išli na služenje vojnog roka, zbor se ugasio. U međuvremenu je umro i maestro Vian i puno godina kasnije nije bilo aktivnosti, dok nije krenuo mješoviti zbor koji je vodila Franca Moscarda. Zahvale idu Bruni Kaić Delcaro i Lini Grubiša, našim Šišankama; moj je otac tada bio predsjednik te moram se zahvaliti svima onima koji su omogućili formiranje zbora, bilo je tada i puno umirovljenika kojima je bio gušt nalaziti se ovdje navečer.
I ja sam tu dolazio, želeći biti dio te priče očuvanja baštine. Počeo sam pjevati mantinjade, koje su se izvodile za karneval i prigodno, s pivama..
Slušao sam oca kako pjeva. Tu su još bili Tonio zvani dopio, njegov otac barba Romano dopio, Martin Čudin, Nane Marčanac, zrman, kao i Mario Bip. Neću reći imena i prezimena, već nadimke, bila je tu Celestina Cossara, Claudiova mama teta Marucci od Mire i Maria od Luce, teta Vinturina je znala pjevati, Ninciola je isto znala mantinjade, Tomaso Burić, koji je vrlo dobro pjevao, kao i Toni od Guste.
Kako sam počeo pjevati? Spremali smo se za sajam Sv. Feliksa i Fortunata i krenulo se pjevati "La me morosa jo la campanela": moj otac je pjevao prvi glas, a ja s basovima, sa strane, pomagao sam mu koliko sam mogao. Čulo se da je pjevanje udvoje, ali nitko se nije na to osvrtao. I učiteljica glazbenog Franca je pitala: tko to pjeva? Nakon što je moj otac završio, priveli smo zajedno kraju mantinjadu, moj otac je rekao: "pjevao sam ja i još netko"... svi su utihnuli, te sam morao, na kraju, priznati: ‘’ja sam pjevao, maestra’’. Tako je počelo.
Puno sam pjevao s ocem, predstavili smo i Zajednicu, ne samo u Šišanu, bili smo u Balama, kada su za Svetu Eufemiju došli Rovinježi, pozdravili smo ih mantinjadama. Bili smo u Balama za Mailing Histria, u Izoli. Otac je preminuo 2016. On je bio odskočna daska na neki način, krenuli smo pjevati zajedno, teta Celestina, Marucci, Maria od Luce, i potom Claudio, Gino je naučio svirati pive jer svi su znali da će nakon smrti barbe Mate Gospodića biti teško pronaći nekoga tko će svirati pive u Šišanu. Ipak, došao je Gino Sipisa svirati pive i to je bio, ako mene pitate, naše najveće dostignuće.
Moram reći da sam zadnji Šišanac rođen kod kuće, 1967. Prije mene, 1962. rođen je moj brat, a još prije Lorena Cuciaia: rođena je kod kuće spletom okolnosti, jer hitna pomoć nije stigla na vrijeme. Kada je stigla hitna, rekli su joj da si drži dijete kod kuće, jer će je odvesti u bolnicu i tamo će biti mjesec dana. Tako je ostala kod kuće. Još jedna curica rođena je tamo dolje kod groblja, kod zone koju zovemo ‘dei brumbi’. Jednom mi je njezina matera rekla: kako za tebe govore da si ovdje zadnji rođen, kada je tu moja kćerka... Da, rekao sam, zadnji sam, tvoja je kćerka rođena u Šišanu jer niste stigli do bolnice, moja mama nije tamo htjela: to je razlika. Netko će reći: domoljublje. Moja mama nije to htjela, tada su bili samo bicikli u selo i tata je pohitao po babicu. Bila je to Veronica, udana za Maria Sopolu i matera našeg slavnog biciklista Bruna Bulića. Od tuda početci.
Zašto izvodim mantinjade? Da ne bi se zaboravilo! Nova tehnologija i nije toliko dobra, jer sa svime time zaboravimo tko smo. Onda uključiš tv, blejiš kao tele i ne shvaćaš sve to. Bolji su susreti, nešto otpjevati, pročavrljati, upecati koje grancipore, pomagati se međusobno, bolje je nego zatvoriti se. Kada se ljudi nađu, pričaju, više ljudi više toga zna. Jednom su naši stari govorili da znaju više čovjek i tovar zajedno nego jedan čovjek sam. Kada pogledamo, to je zbilja tako, ako je voda prljava, tovar ne pije. I ne piješ niti ti.
Pjevaš još, Antonio?
ANTONIO DOBRAN:
Da i dalje pjevam, zbor, mantinjade, izvukli smo ih iz zaborava još mnoge.
Je li je vrijedilo?
ANTONIO DOBRAN:
Da. Vrijedilo je.
Počeli su pjevati, idemo tamo k njima...
ANTONIO DOBRAN:
Da, idemo. Kada ti zatrebam, možeš ponovno doći. Ako treba, naći ćemo još nekoga da to ispriča, da se ne zaboravi. Glavno da smo se nekako spojili i ojačali, a i dobili u međuvremenu sijede.
Hvala za svjedočanstvo, bit će još prilika za razgovor.
ANTONIO DOBRAN:
Slobodno, kada god treba.