Transkripcija intervjua
CLAUDIO DORLIGUZZO - TRANSKRIPCIJA INTERVJUA
VODNJAN, 18.01.2024
Trajanje: 7 minuta i 5 sekundi
Claudio Dorliguzzo, autentični 'Bumbar', glazbenik, pjevač u zboru, među posljednjim autentičnim sviračima lerona. Claudio, što je to leron?
CLAUDIO DORLIGUZZO:
Leron bi bio violončelo, možda naši stari to nisu znali, nisu znali kako se zove taj instrument te dali su mu ime leron. U biti, zar nema taj instrument četiri žice? Ali naši stari su imali instrument sa samo dvije žice. Nije trebalo svirati, tražiti note rukom, bile su tu samo dvije intonirane note u onom tonalitetu koji su ljudi koristili, D i G, recimo. Tako bi se intonirale te žice, 'po uhu', kako bih to osjetio, tako bih promijenio tonalitet. Nisam od nikoga naučio svirati leron, sviram kako čujem, po uhu, i to je to, ništa posebno. Nisam ništa učio. Ako imate dobro uho, možete odmah naučiti svirati. Malo je čudno, ali...
Nikada niste koristili note?
CLAUDIO DORLIGUZZO:
Kako da ne.
Svejedno, naučili ste svirati po uhu?
CL AUDIO DORLIGUZZO:
Ne, ne ... a violončelo? Da, da, da...
Kada?
CLAUDIO DORLIGUZZO:
Čim sam počeo, pedesetih godina, otprilike. Svirao sam harmoniku pod vodstvom maestra Giuseppea Moschenija, zvanog "Belessa". Bio je i dirigent folklora. I tada me uzeo kao člana folklora. Sjećam se kada sam kao mali počeo svirati, među svim tim starijim ljudima. Vidio sam te starije kako sviraju: Gambaletu Giorgija i njegovog zrmana – ne sjećam se kako se zvao, i 'uhom iza njih', slušao sam ih kako sviraju, te tako sam i ja svirao. Nešto sam o glazbi imao pojma jer sam tada počinjao učiti svirati harmoniku s maestrom Giuseppeom Moschenijem. Tako sam upoznao glazbu, i učio sam, i to je sve.
I niste stali, išli ste dalje sve do danas...
CLAUDIO DORLIGUZZO:
Ma ništa, privatno, uvijek tako, bez papira, ispita, sve do danas.
Koliko godina?
CLAUDIO DORLIGUZZO:
Nekih sedamdeset godina, vrijeme leti.
Ali za prakticirati nešto sedamdeset godina, što treba? Želja, strast, trud?
CLAUDIO DORLIGUZZO:
Mislim da treba puno želje, puno strasti. I puno volje. Biti zadovoljan onime što se čini, jer inače... Nije mi to nedostajala volja, uvijek bi mi bilo drago i bio sam sretan, i na probama i kada smo nastupali vani, uvijek smo radili lijepe stvari.
Jeste li svirali samo u Zajednici, ili i drugdje, u drugim prigodama?
CLAUDIO DORLIGUZZO:
Leron samo tu u Zajednici, nešto u malom orkestru harmoniku, i dosta vremena sam s tim orkestrom svirao na plesovima. I od kada je krenula limena glazba, svirao sam rog, trubu, ukupno desetak godina. I tako, cijeli život u glazbi.
I što ste po zanimanju, kako se definirate, glazbenikom?
CLAUDIO DORLIGUZZO:
Ne, mehaničar sam.
Mehaničar glazbenik...
CLAUDIO DORLIGUZZO:
Ne, mehaničar popravljač.
I pronašli ste vremena i za glazbu i za raditi...
CLAUDIO DORLIGUZZO:
Da, da, i to ne samo ovdje, i u polju, za pomoći tati.
Koliko Vam je trajao radni dan?
CLAUDIO DORLIGUZZO:
Dovoljno, ujutro od šest, ili pet i pol, nekada smo išli vlakom na posao... Na polju dokle god je bilo vidno, svjetlo dana, a potom probe, orkestar, zbor, folklor... sve te lijepe stvari.
Imate li osjećaj da su tada ljudi voljeli biti zajedno, družiti se? Manje ili više nego danas?
CLAUDIO DORLIGUZZO:
Više nego danas, ne znam zašto, ali mislim da su se ljudi bolje razumjeli, imali bolje uho za glazbu, i kada su bili ti programi, svi su bili zadovoljni. I danas su zadovoljni, ali manje, zar ne? No, ljudima se tada sviđalo sve što se činilo.
Ćete nam pokazati kako svirate leron?
CLAUDIO DORLIGUZZO:
Naravno da hoću.
Puno hvala, gospodin Dorliguzzo
CLAUDIO DORLIGUZZO:
Nema na čemu.