Transkripcija intervjua
LIVIO BELCI - TRANSKRIPCIJA INTERVJUA
VODNJAN, 18.01.2024
Trajanje: 11 minuta i 9 sekund
Livio Belci, rođeni je Vodnjanac te iznimno je vezan uz rodni kraj. Maslinar i poljoprivrednik, ljubitelj je tradicije i običaja vodnjanskoga puka. Kada si i zašto počeo pjevati i plesati u vodnjanskom folklornom društvu, što te potaknulo da se time baviš? Kako je počela ova priča?
LIVIO BELCI: Počelo je još od malih nogu, praktički, dok sam još sjedio tati u krilu. Kada bi me majka poslala po oca, tražio sam ga u vodnjanskim konobama - tada su svi pili, družili se, voljeli su piti vino "ispod grane", koja je bila obješena vani. Taj izraz "ispod grane" znači da je točionica vina bila otvorena i tada me mama zvala da pozovem oca, da se ne napije. Čim bi me vidio, zvao bi me, prišao bih mu, dim se u konobi mogao rezati, a on bi me posjeo te pjesma je mogla početi...
Koliko si godina imao tada?
LIVIO BELCI: Mogao sam imati nekih četiri-pet godina... Naravno da me mama nije slala sul Pian, na Calnovu, ali u Starom Gradu i ovdje u San Giacomo, kod Mandreìni, ili tamo kod Suitina, kod Velica, znao sam ići više puta da ga zovem. Tamo sam osjećao sklad u taktovima naše lokalne glazbe, vodnjanski duh, jer kada bi ljudi pili, tada bi počeli pjevati. Družbe su pjevale, voljele su pjevati, premda smo u to doba svi bili siromašni, no pjesme i želje za pjevanjem nije nedostajalo.
Ponosan sam na svoj kulturni identitet, majka mi je Istranka, ali Slavenka, no najviše sam se vezao na tradiciju i kulturu prenijetu od oca, od gastronomije do pjevanja, a na probe folklora krenuo sam s nekih 14 godina, pri kraju osnovne škole. Živo se sjećam, kao da je to bilo jučer, kako smo jedne godine, u kolovozu, mjesec dana odlazili na probe folklora, s violinistima koji su svirali uživo, tri puta tjedno. Od tada, već pedeset i dvije godine sam u folklornom društvu. No, nisam smio plesati sve plesove: budući je moja majka bila Slavenka, nisam smio plesati furlanu, imao sam zabranu. Živo se sjećam nastupa na Sajmu paprike u Zero Brancu blizu Venecije. Jednom plesaču nije se dalo plesati furlanu: nikada je nisam plesao ranije, samo sam gledao kako drugi plešu, a gospođa Mirella koja je ovdje prisutna i koja je svjedokinja, rekla je "zašto ne pustimo Livija da pleše furlanu, on će to sigurno znati". Od tog dana, uvijek sam plesao furlanu. U grupi. Ona je svjedokinja, može to potvrditi. Do tridesete godine nisam je nikada plesao. A da ne govorim o pjevanju basova: uvijek su ih iste osobe pjevale. Bili su to otac Ennia Malusà, Matteo Galante i Paolina. Ne sjećam se tko ih je pjevao ranije. Kada više nije bilo pjevača basova : pokušao sa jedanput, drugi put... nakon toga, počeo sam ih i ja pjevati.
Na primjer...
LIVIO BELCI: Na primjer: Butite fora persigo fioreido, ti son la mandoleina insoucherada (Pokaži se procvjetala breskvo, ti si zašećereni badem). To je bila jedna... Zatim, dobro se sjećam, omiljena Matteova pjesma, Enniovog oca: La bona sira ve la scugni dare, perché i no je piou tenpo...(Dobru večer vam želim, jer nemam više vremena... ). Tako su glasili stihovi koje su pjevali. Sjećam ih se jer smo odradili tisuće nastupa. Svaki put je drugačije, nikada nije isto jer svaki nastup je drugačiji, ima posebni emocionalni naboj i u tome se sastoji njihova ljepota... Nikada nismo izmišljali ništa, izmislili bismo određene stihove, određene riječi za basove, ali improvizirajući na licu mjesta. Neki su nas članovi folklorne grupe stalno opominjali da ne budemo "bezobrazni" kada smo znali pjevati...la me morosa xe de Montebelo, la jo la gheba e no la jo l'uselo...(moja djevojka je iz Montebela, ima gajbu i nema tića...)... bilo je to normalno, u narodu, u svakodnevnom životu pjevati na taj način, ali na pozornici... "nemojte biti previše slobodni kada pjevate" i mi smo, za inat, još više provocirali. Pjevali smo na istriotskom dijalektu, na našem jeziku, nitko nas ne bi razumio... i onda bismo se smijali ispod brkova. Bili smo vrlo oprezni kada bismo pjevali na Leronu u Vodnjanu, jer je većina vodnjanskih obitelji imala jednog folkloraša, ili dva, ili je bila uključena cijela obitelj, poznavali su ove plesove, govor, kao i značenje pojedinih riječi. Znali smo da će od njih dolaziti kritike. Praktički, tada smo dobivali lekciju: ovo ne smijemo pjevati jer bi oni razumjeli što pjevamo. Najteži test za izvođenje cijelog folklornog programa uvijek je bio u Vodnjanu. Ovdje, na ovom mjestu; jer ovdje je bilo sjedište svega, gdje bi nas najviše kritizirali, gdje bi se najviše grešaka primijetilo, tu su govorili "ne ovako, ne smiješ pjevati ili plesati na ovaj način", stariji plesači bi rekli "taj korak ne smiješ napraviti, moraš napraviti drugi ili udarati ovom ili onom nogom", u svakom slučaju, uvijek smo u Vodnjanu najviše naučili... I to je dobro, jer nisi mogao otići previše daleko, izvan zacrtane trase, uvijek si dobivao upute od našeg naroda, što je u redu, u svakom slučaju.
Praktički sam pedeset i dvije godine u Zajednici Talijana, punopravni sam član i još uvijek sam u folklornom društvu, premda bih volio da mladež preuzme palicu. Sada sam počeo ići s unukom, sviđa mi se kako pjeva, dobro je intoniran. Nadam se da će i on jednog dana pjevati, da će izraziti želju. Želja mi je prenijeti mu to.
U konačnici, je li se isplatilo to pjevanje i plesanje?
LIVIO BELCI: Da, svakako.
Je li je bilo vrijedno truda?
LIVIO BELCI: Bilo je vrijedno truda, kako zbog ponosa koji osjećate, strasti, kao i prenošenja vještine nekome u obitelji. Moja kćer je pjevala basove dok je bila ovdje, i sada pjeva kada dođe. Pjevali smo zajedno za Božić. Dok sam pravio fritule, pjevali smo basove... i tako svaki puta ponovno, nikada ne odstupamo niti za milimetar, jer je to kao vožnja bicikle: kada jednom naučiš, teško je zaboraviti, čak i nakon deset godina. Moj sin je također bio u folklornom društvu, čak i moja žena neko vrijeme, no ona je iz Galižane i uvijek je vukla u drugom smjeru. Pohvalno je što nas je uvijek pratila, vodila je računa o kostimima, glačala... To je posao žene u kući, barem za sada. U svakom slučaju, imala je posla sa svima nama kada bismo nastupali s folklorom. Netko mora stajati iza tebe... zar ne? Eh!