Transkripcija intervjua
EGIDIO CUCCURIN - TRANSKRIPCIJA INTERVJUA
BALE, 15.03.2024
Trajanje: : 5 min. 44 sek.
Gospodin Egidio Cuccurin, nezaobilazni aktivist Zajednice Talijana Bale, pravi Baljanin u svakom smislu, jedan od prvih je aktivista koji je obnovio folklor, pjesmu, ples i nošnje Bala. Kako je to počelo, gospodin Egidio?
EGIDIO CUCCURIN:
Mogu govoriti dijalektom...
Dijalektom...
EGIDIO CUCCURIN:
Dakle, počelo je kada sam bio mlad. Najprije sam pjevao u zboru, s ocem, barbom, s Timoteom koji je bio učitelj, ja Giani Barbieri i Marcelo Miton, išli smo u isti razred, zajedno. Počeo sam pjevati jer mi se to svidjelo, uvijek smo pjevali, od jedne konobe do druge, navečer u deset, jedanaest, ponoć. Kada sam krenuo pjevati, stariji su govorili, hajde, pjevajte vi sada, da smo mi došli stari. Mi, koji smo počeli, imali smo sluha, Teo je vidio koji smo glas, mene je stavio u drugi glas, Marcelo je bio prvi glas, a Giani Barbieri, zvani Bagoleto, bio je prvi glas. Počeli smo. Poslije je došla i Antonieta, počeo sam s Marinom, s Gianijem Grubićem i mogli smo postaviti i folklor. Svirao sam harmoniku, bubnjeve, nas par se odvažilo i pokrenuli smo skupinu. Bili su tu i Luciano, Giani, Marcelo, jedno šest-sedam, onda još poneko bi došao, pa smo krenuli plesati, najprije ta dva plesa: Dampasè i Boèmin, neko sam vrijeme radio u Italiji, u zboru sam proveo dvadeset i četiri godine. Bio sam dio folklora nekih 14-15 godina, te je sve više mladih dolazilo i nastavili smo.
Tako da smo gotovo svaku, svaku drugu večer pjevali, pili, družili se; sada su tu samo te nove tehnološke naprave, a mi smo imali stare igre: pindolo-pandolo, scariganao, una monta la luna, sami smo kreirali kariće, ta prijevozna sredstva. Sada je lako, sve se kupi i sve je dostupno. I sada mi dođe da kažem mladima da pronađu baliniere. Oni niti ne znaju što je to. Kada su igrali malmare? Nikada, a mi vani na ulicu, na La musa sve dok nas ne bi zvali doma, kasno navečer. Tada smo imali strah od učitelja, svećenika, jer je trebalo do osam navečer biti kući, više se vodilo računa o pozdravljanju, ophođenju, bilo je nezamislivo da ne pozdraviš stariju osobu! I sada pozdravljaju, jer su mladi pristojni, ali nema više te, ne znam kako reći, naivnosti, pristupa, ovi danas nisu prošli ono što smo mi prošli, djetinjstva su bila skroz drukčija. Vodilo se računa o društevom domu, o dvorani: čistilo, farbalo, sređivalo se mjesto gdje smo provodili vrijeme svirajući, pijući, plešući, sada više nema ničega, niti proslave Nove godine. Sve je izgubljeno.
Koliko ste godina bili aktivni, gospodin Egidio?
EGIDIO CUCCURIN:
Otprilike dvadeset i četiri godine zbora, a i dalje sam aktivan, okolo. Jedino što smo tada pjevali, a sada više nema toga, a dio folklora bio sam 14 godina. Poslije sam radio u Italiji, nisam se mogao toliko posvetiti tome ako bih dolazio petkom ili subotom navečer, a nedjeljom odlazio.
Neću Vas pitati biste li ponovili ovo sve jer ste već dijelom odgovorili...
EGIDIO CUCCURIN:
Odmah, odmah.
Puno hvala, gospodin Egidio.
EGIDIO CUCCURIN:
Molim, hvala Vama.
Transkripcija intervjua
EGIDIO CUCCURIN "LA GANGA" - TRANSKRIPCIJA INTERVJUA
BALE, 15.03.2024
Trajanje: 1 min. 32 sek
Oh, "la ganga" bila je najljepša zabava koju smo imali mi mladi; više od toga, kao što sada nema, jer tada, kako da vam kažem, "la ganga", bili smo obučeni normalno, ali smo nosili, recimo, kao, hlače, tako, rifle, trenerke, stvari, dobro obučeni: ali ne s kravatom, ne, tu stajemo. I onda ste išli kad je išao vojnik, i onda se slavilo; išli smo, pili smo, jeli kod njega kući ili u nekoj sali - bilo nas je dvadesetak, tridesetak, četrdesetak mladih, koliko nas je bilo. Harmonika, truba, pjesma, sviranje, ples... onda ujutro svi u autobus, na poziv išli smo u Rovinj, kod vojnih odjela. Onda u Rovinju bilo je cijeli Rovinj, čim su nas vidjeli rekli su: ovi su iz Valese, jer kad bi došli, onda cijela Karara bila je puna, možda stotinu njih, svi iza nas jer svirali smo, pjevali smo, demijana od deset litara vina, s nama, jer su htjeli. I onda se vraćajući kući, opet zabava i jelo i opet svirka, uzimajući aute, netko je imao auto, stvari, išli smo u Kanfanar, na vlak, pratili ga i onda se vraćali opet kod obitelji, pili još jednom, dvije, tri svirke, četiri i onda smo otišli... tako smo imali dva dana i jednu noć zabave, mi. Bolje od vjenčanja, zar ne? Mnogo bolje. E, tako smo mi, a sada više nema vojske, nema gange, nema ničega. I to je to. Tako je!