NINO ZACCHIGNA, Skavnice

Transkripcija intervjua

NINO ZACCHIGNA - TRANSKRIPCIJA INTERVJUA
SKAVNICE, 12.04.2024
Trajanje: 19 min i 40 sek.

Gospodin Nino Zacchigna u Skavnicama kod Brtonigle, ali administrativno na području Grada Umaga, jedan je od posljednjih čuvara istarske i talijanske narodne tradicije Bujštine, svirač dijatonske harmonike, glazbenik, duša te spiritus movens svih onih koji u ovome trenutku, na ovome teritoriju, žele očuvati živom glazbenu tradiciju talijanske nacionalne zajednice. Gospodin Nino, što mi možete ispričati, kada ste počeli svirati harmoniku, pjevati, svirati našu glazbu?

NINO ZACCHIGNA:

Imao sam deset godina kada mi je otac kupio prvu dijatonsku harmoniku, oduvijek sam ga molio za to, jer kada su u Lovrečici bila vjenčanja - tamo je bila crkva - viđao sam te glazbenike kako su svirali, zaljubio sam se u tu glazbu slušajući ih. Plesali su tamo, imali smo dvoranu, nakon vjenčanja tamo je bila fešta, nakon ručka opet, a isto tako i nakon večere. Kada su oni plesali, glazbenik je bio na jednom malom uzvišenju u jednom uglu, što je bila u biti stolica. Bio sam pored njega i slušao, bio sam miran, bacali su konfete, ali me to nije zanimalo. Nakon što bih došao kući, gledao sam kako proizvesti taj repertoar jer tada se tako pjevalo. Naučio sam tako neke stare pjesme koje sada baš nemamo mogućnosti čuti. Volio sam to slušati. Kada su bile svečanosti, kolinje, pozivali su se svi rođaci, šogori, svojta i svi su pjevali. Mene je zanimalo što su to pjevali, budući da su se pjesme referirale na stvarne događaje. Bilo je to kao da čitaju poeziju, u ono doba. Melodija narodnih pjesama je jednostavna, jedna strofa i još tri iste. Zanimalo me i kasnije, poslije sam bio u Ljubljani, školovao se tamo, a kada sam se vratio, dosta se toga promijenilo. Kasnije sam bio u vojsci. Pet-šest godina bio sam izvan đira, ali išao sam na fešte, slušao što pjevaju. Poslije je tu bila i obitelj, svirao sam '69, '68, uzeo sam gitaru i svirao je tri godine... Bilo je to doba Rolling Stonesa, Beatlesa i drugih. No, 1971. sam prestao i moj instrument je ostao harmonika, davao mi je puno više zadovoljstva. I onda u Babićima s ljudima koje sam poznavao oduvijek, bili su mi neki i rođaci, moj stric, glazbenik, Doz, vodio je limenu glazbu. Davao mi je neka objašnjenja. Zvao se Antonio Doz, puno mi je toga objasnio, rođen je 1915. i od 1929. je svirao u Babićima. Imamo limenu glazbu od 1913., koja i danas djeluje. On mi je dao i neke partiture, na početcima, a u doba kada sam krenuo u tu priču u sastavu limene glazbe još su svirali neki koji su tu bili od samih početaka, od osnivanja puhačkog orkestra. Ima raznih plesova, nešto ću vam odsvirati. Neki dirigenti nisu više htjeli to svirati, promijenila su se vremena i promijenio se repertoar... međutim, njih pet-šest starijih znali su ostati nakon proba, popiti bičerin i svirati za dušu, a  nešto sam i ja zapamtio, naučio stvari koje se ne sviraju više, a koje su sastavni dio naše tradicije. Vodilo se računa o tome. U mojoj obitelji, na primjer, pjevali su tata, mama, brat, sestra, praktički svi, osim jedne sestre i brata.

Smatrani ste jednim od posljednjih svirača dijatonske harmonike na ovim prostorima. Objasnite nam ukratko o čemu je riječ?  Što je dijatonska harmonika?

NINO ZACCHIGNA:

Dijatonska harmonika je instrument rođen u Trstu 1862. Ovdje je dospjela početkom XX. stoljeća, no bilo ih je malo, jer su bile skupe. No, došla bi koja, makar iz druge ruke, na Bujštini, u Zrenju. Zašto? Zato što je jedan pripadnik zadnje generacije obitelji Ploner, proizvođača dijatonske harmonike, bio Angelo Ploner. On je završio gimnaziju i konzervatorij u Trstu, ali je imao ženu rodom iz Zrenja, dolazio je tu Parenzanom, nosio je te harmonike, učio mlade. Bilo je to na Bujštini: Zrenj, Livade, Oprtalj, Grožnjan, sva ta mjesta, tu su nastali ti mladi svirači dijatonske harmonike. Angelo Ploner je dolazio u Zrenj do 1954. godine, dok je formalno bio dijelom Slobodnog teritorija Trsta, nakon toga više nije. Tu je bilo puno takvih harmonika, posebice u paru s bajsom od 1930. godine, možda i ranije. Bio je tu klarinet i bajs, ili pak violina, jer nekada ih je bilo puno. Česte su bile fešte, vjenčanja, a to su bili instrumenti za pratnju. Dijatonska harmonika je dio nas, oduvijek prisutna, dio povijesti ovoga teritorija. Od 1965. naovamo, kada su počeli dolaziti Slovenci, nosili su sa sobom svoju harmoniku,  isto dijatonsku, ali jaču, s tri ili četiri reda  i isto toliko intonacija, a ova naša triještinka ih ima samo dvije. Ima G, D, ili pak F i B, obično tako. Nekada je bio E i A, ali rijetko. Ovu sam oduvijek htio, jer je nježnija, nije tako gruba nego, kako bih rekao, mekša. Ima drugi glas, baš kako sam rekao. Zato  kada čujem dijatonsku, naježim se.

Zvuči više harmonično...

NINO ZACCHIGNA:

Da, da upravo tako. I, prije svega, osjećam je kao svoju.

Koje se pjesme u praksi sviraju u pratnji dijatonske harmonike, a koje su karakteristične za ovaj teritorij, možete li nabrojiti neke?

NINO ZACCHIGNA:

Da, ovdje u Lovrečici, su na feštama svirali "El barcariol"; bio je potom stari valcer, sporiji. No, kasnije ga je limena glazba ubrzala. Tu je i svadbena: "In quel dì delle nozze, inviteremo tutti amici e parenti, suoneremo coi veci strumenti, per far alegria ala sposa". To su bile riječi, ali i melodija je bila lijepa. Ili pak, kada su išli doma kod nevjeste, kada je dolazilo društvo mladoženje pješke, pjevalo se po cesti, šalilo se, onda su ispred kuće svi pjevali zajedno: "Su, su, su, su Maria, con mi ti devi andar, la casa de tua mama, ti devi abandonar". To je bila svojevrsna himna nevjesti.

Aktualno stanje. Dan-danas, kako stojimo s očuvanjem nematerijalne baštine, glazbene tradicije i na ovom području Vi imate i glazbenu grupu...

NINO ZACCHIGNA:

To je vokalna skupina...

Vokalna skupina koja se trudi očuvati običaje i glazbenu tradiciju ovoga kraja. Možete li reći nešto o tome?

NINO ZACCHIGNA:

Da, puno je toga učinjeno zahvaljujući Lidiji Percan, velikoj i dragoj osobi, koja je sakupila te pjesme sedamdesetih godina. Veliki je posao napravila. No, tu nisu uvrštene sve pjesme, a neke su me baš zanimale, zato sam ih nastojao sačuvati.

Primjerice?

NINO ZACCHIGNA:

Primjerice "Papà, mio bel papà", "La cara Gina". "La cara Gina", kako su i govorili naši stari, je nastala tijekom Prvog svjetskog rata, kada su momci, prije vojske, govorili djevojci, u pjesmi je to Gina, kako se treba ponašati i čekati ih tijekom odsustva. I tko zna da li će se uopće vratiti. Godinama to nije nitko pjevao.  I da je netko slučajno znao, ne bi je pjevao. Ja sam 2003. krenuo s mojom vokalnom grupom, uvrstili smo je u repertoar i danas mogu reći da je pjevaju u svim klapama Istre, od Kopra do Pule. Sjećam se i pjesme iz Svetog Lovreča: nove barke, savudrijska batana, svećenik bi ju blagoslovio i kasnije bi je porinuli. Ali uvijek bi se pronašlo onih četiri-pet njih koji bi tom prilikom zapjevali, a pjesma bi se zvala "El mio moro". Posvećena je barci, nakon porinuća bi se jelo i pilo, u toj bijedi, uvijek bi se pronašlo nešto za prigristi. Malvazija nije nedostajala, kao niti pokoji komad pršuta, drugoga nije bilo. Sjećam se i pjesme, našao sam je u knjizi. Tu je i pjesma s večere nakon kolinja, kod nas je doma bilo puno rodbine, naslovljena je "Era una note de venticelo". Kada je završavala pjesma pozivajući na odmor "noi cari signori ce ne andiamo a riposar", ustali bi svi gosti, popili ono što je ostalo i odlazili kući.

Gospodin Nino, hvala za svjedočanstvo.

NINO ZACCHIGNA:

Nema na čemu, bila mi je čast.